Noć.
Dvanaest minuta do devet.
Nikada nisi legao tako rano. Čak ni onda kada smo se voljeli onako ludo, najluđe... pa te pozovem umorna, natekla, čupava, a opet nasmijana, da dođeš, da mi praviš društvo. Čak ni tad.
Večeras jesi.
Ležimo okrenuti jedno naspram drugog. Ja na desnom boku, kao po onom našem starom običaju.
Vješto smještaš moje noge u svoje međunožje. Griješ ih. Miluješ.
Samo me posmatraš. Nijemo.
Tražim od tebe da mi pričaš. Štagod.
- Zašto samo pogledi?
Ne dobijam odgovor.
Zazirem po neku suzu u uglovima tvojih očiju.
Znaš, onom desnom baš i ne vjerujem mnogo.
Lijevo si ti.
Gledaš me sa toliko boli.
Osjećam kako ti pulsira u predjelu vrata.
Osjećam nemir.
Znam da se boriš.
Sa sobom.
Sa mnom.
Znam da se bojiš.
Sebe.
Mene.
Ponajviše.
Ležiš.
Posmatraš.
Dišeš.
Zamišljaš tu noć.
Osjećam.
Posmatram te.
Pokušavam da izmamim neki osmijeh.
Ne ide.
- Volim te.
Izvini.
M.
